U ovom članku nalaze se dva kraća sastava na temu Jesen u praku. Prvi sastav mogu da iskoriste učenici petog i šestog razreda, dok je drugi malo složeniji, pa mogu da ga korsite učenici sedmog i osmog. Sastavi se po želji mogu i proširiti, ali s obzirom da je tema takva i da se nema mnogo šta reći o jeseni osim da su dani tmurni, kišni i sivi, sastavi mogu ostati ovakvi kakvi jesu.
Jesen u parku
Jesenjii dani sa sobom su doneli nova odela prirodi. Drveće je zbacilo svoje zelene bujne krošnje i preobuklo sive mantile, dok je mirisnu i mekanu zelenu travu zamenio šuškav zlatno-žuti tepih.
Parkovi se prazne i ostaju bez svojih stanara, ptice selice polako odlaze u toplije krajeve, ostaju samo vrane, koje nikad nikuda ne odlaze. Ipak, lepota parka ne manjka ni u doba jeseni, iako je park najlepši leti, kada je pun šetača, prolaznika i razigrane dece, ima posebnu čar i u jesenje dane. Ljudi je, razume se manje, na ulicama se zadržavaju tek dok obave sve svoje poslove i obaveze, a posle jure svojim toplim domovima, strogo izbegavajući jesen. Onih drugih, koji i tada zaleze u parkove, slobodno možemo nazvati pravim pravcatim ljubiteljima prirode, za njih nijedno godišnje doba nije prepreka da uživaju u njemu. U takve ljude spadam i ja. A s jeseni, za mene je park najlepši. Opalo, žuto lišće prosulo se po zemlji i pod sjajem uličnih svetiljki dobilo je zlatnu boju. Svaki korak kroz opalo lišće ima svoj zvuk i šum i uz prikrivene osmehe to postaje prava jesenja sonata.
Jedini stanari u parku ostanu sove. On se zavuku u šupljine stabala i posmatraju prirodu oko sebe, povremeno se oglase, tek da podsete da nisu sve ptice napustile park.
Osim prolaznika i šetača u park navraćaju i zaljubljeni parovi, kako starri, tako i mladi. Njima je važna samo njihova ljubav i ne smetaju im gole grane drveća, i žuti kaput koji tada park na sebe navuče.
Ja sam ljubitelj svih godišnjih doba i radujem se svakom novom danu, ni jesen mi ne smeta. Uhvatim deku za ruku pa pođemo u šetnju parkom. Setnemo na neku klupicu da se malo odmorimo. Posmatramo prirodu oko sebe i govorimo kako je list drveta, baš kao i čovek. Kad procveta, bude mlad i zelen, a onda kako vreme prolazi, polako počinje da stari, opada i vene. Deka obavezno napomene da je nekad i on sa bakom ruku pod ruku išao kroz ovaj park i da ću jednog dana verovatno i ja tako. Eh, park je svedok mnogih ljubavi. Mnoge su ovde počele, neke se su tu i završile.
Jedino kišni i tmurni dani učine da park bude potpuno prazan, tada nikome nije do šetnje i prirode, svi se uvlače i ušuškavaju u svoje tople domove i čekaju da se vreme prolepša.
Jesen u parku – drugi sastav
Oktobar je već uveliko zakucao na vrata i sa sobom donosi drugo godišnje doba – jesen. Prvi opali listovi nagovestili su početak laganog uspavljivanja prirode. Tmurni oblaci svili su se nad nebom i od sada će ih biti sve više i više. Topli dani ostaju iza nas i čekaće nas negde u budućnosti.
Jesen sa sobom dononi mir, spokoj i tišinu. Priroda tone u san. Ali se se kišobrana i kabanica skida prašina, jer je došao red na njih da se upotrebe. Uslediće kišni i tmurni dani.
Ulična vreva se polako gasi, nema one svakodnevne žurbe i jurnjave, ljudi se polako zavlače u svoje kuće.
S jesenjim danima prvo se priroda menja, pa tako drveće ostaje bez svoje bujne i guste krošnje, ostaju samo gole i suve grane. Cveće prestaje da cveta i miriše, a trava da zeleni. Umesto toga, opalo lišće prekiva nekada zelenu površinu i stvara se jedan šuškavi žućkasto smeđi pokrivač. Dani traju kraće, jer i Sunce gleda da što pre pobegne i skloni se sa neba. A nebo, ono dobija neku posebnu boju, od Sunčevog brzinskog bega, zraci se vatreno rasplamsaju po nebu i prešarajuuobičajeno i svakodnevno nebesko sivilo. To su jedinstvenii prizori koje jesen nudi, poput najlepših slikarskih platna.
I u parku je sve prazno i pusto, jer jesen se uvlači u svaki kutak i nikog ne zaobilazi. Ptice selice su odavno krenule na jug da prezime. Nema ni one dečje graje, smeha i igre, i ljuljaške počinju da sive. Manje je i redovnih šetača, manje je i prolaznika, jer sve manje ljudi navraća u park. Nad parkom se nadviju ogromne i puste grane drveća. Na klupama ne sede ni srednjoškolci, koji bi se tu nakon škole skupljali, sakrili kad pobegnu sa časa, a nema ni zaljubljenih parova. Klupe ostaju usamljene do nekih toplih i sunčanih dana. I tako park ostaje sam, osim neke sove, koja je nemi posmatrač i svedok dešavanja u prirodi i ponekog zalutalog prolaznika. Ulične svetiljke daju jesenjem pokrivaču neki zlatan sjaj, vazduh polako postaje oštriji i polako najavljuje dolazak duge i hladne zime. Jedino vetar ne miruje i ne odustaje od svoje igre. Grane se na vetru lelujaju, lišće podiže i raznosi od jednog do drugog mesta, a obrazi crvene i pucaju.