U prethodnom članku dati su sastavi na temu Zima na selu, a evo i jednog članka sa sastavima Zima u gradu. Budući da se klima mnogo promenila i da snega baš mnogo i nema u poslednje vreme, u oba ova sastava opisana je zima bez snega i sa priželjkivanjem da sneg padne. U sastavima je prisutna neka seta zbog sivila i tmurnosti, kao i razočarenje što snežne padavine izostaju. Sve to vraća u neke srećnije dane detinjstva i bezbrižnost, kada su deca mogla da uživaju provodeći vreme na snegu.
Sastavi su namenjeni učenicima 7. i 8. razreda, a mogu ih koristiti i mlađi tako što će malo pojednostaviti neke rečenice i jezičke izraze.
Zima u gradu
Brojke na termometru sve se više spuštaju, dani su sve hladniji. Zima je odavno pokucala na vrata.
Nebo je dosta vedro za ovo godišnje doba, kišni su dani otišli s jesenjim. Severac menja tempo i pravac svoje muzike. Ono što ostaje isto: crveni obrazi, rumeni poput majskih jagoda.
Beton se uklopio u zimsku slagalicu. Sivilo. Ogoljene grane, nedostatak zelenila, nedostatak snega. Sve je tmurno i tužno. Nekada su zime bile mnogo hladnije i sa više snega, bilo je to pravo uživanje za sve stanovnike moga grada. Krovovi kuća i zgrada zabele, pahulje okite grane, tu i tamo napravi se koja ledenjača, pa visi kao kakav staklasti ukras. Idila. Ma koliko bilo hladno tada, prizor grada pod snegom imao je neku posebnu draž, sve je bilo čarobno kao u najlepšoj bajci. Deke bi vukle svoje unučiće na sankama, oni stariji bi se već uveliko sankali, roditelji bi izlazili i pravili sa ssvojom decom Sneška Belića. Zima bi svakog ostavila bez daha i učinila bar na trenutak srećnim.
A sada, klima se skroz poremetila. Zima izgleda kao produžena jesen bez kiše sa malo hladnijim danima. I ti dani tako hladni, manje su podnošljivi od onih baš hladnih dana sa snegom. Jer sneg, glavna odeća zime, sneg je neizostavan, pa asosijacija na zimu je sneg!
Ovako sedim u svom toplom stanu, na četvrtom spratu jednog solitera i posmatram park. Prazan je. Tu i tamo neki slučajni prolaznik užurbano ide svojim putem. Da bar sunce hoće već jednom da se izmigolji, tek malo bi bilo prijatnije za šetnju. Kad već nema snega, da je makar sunčano, ali ni od toga ništa. Čini se da ovi dani nikada neće proći. Mrak padne već u četiri posle podne, a dan je kratak, a noći su duže.
Sve se poremetilo i promenilo, nema više godišnjih doba, onakvih kakva su ranije postojala. Bilo je par dana u mesecu decembru sasvim prolećnih. Prosto neverovatno za ovo doba godine, temperatura je bila prolećna, sunce je bilo razdragano, jedino nije bilo zelenila na travi i krošnjama da sve bude kao u proleće. Gde li se sistem poremetio, kad ove godine patimo za snegom, a čini mi se da je i prošle bilo tako. Ne sećam se. Sve u svemu, ova zima je pokazala sva svoja lica i topla i hladna.
Biće mrak kad budem iz škole krenuo kući, uh, što to ne volim, onda imam osećaj da vreme mnogo sporije prolazi. Sneže, padni, zabeli ulice.
Sedim u toplom kutku svoje sobe. Posmatram svoju ulicu kroz zamagljeni prozor. S vremena na vreme priđem prozoru i rukavom džempera prođem nekoliko puta ne bi li se prozor odmaglio. Posmatram svoju ulicu i delić svog grada u njoj, iz našeg se stana pruža pogled na ceo kvart. Vetar duva s nekom čudnom namerom, kao da ne zna gde je pošao čas je levo, čas je desno, pa stane i onda hukne iz sve snage.
Posmatram zgrade preko puta. Prošle se godine crveni krov nije video od beline snežnog pokrivača, da, baš u ovo vreme pao je prvi sneg, ali prvi koji je padao i padao i zadržao se nekoliko dana. Ove godine nije bilo ni onog snega koji se već u svom padanju istopio i nije stigao da se zadrži na ulicama. Ali je hladno, i to hladno onako kako treba da bude. Zima je. Čak i sunce koje se iz dana u dan pojavljuje da pozdravi planetu, nije dovoljno da promeni vreme, a dani su izuzetno hladni. I tome svedoče stanovnici moga grada, koji poput malih pingvina, ušuškani u svoje kapute, jakne, pod šalovima i kapama koračaju ka svojim odredištima. Žure i prave ogromne korake ne obazirujući se ni na šta i ni na koga.
Izlazim na ulicu, odlazim do prodavnice u nabavku. Kapa mi je na glavi, šal oko vrata, rukavice navučene, ali i dalje je hladno. Hukćem i gledam kako mi para izlazi na usta, ranije mi je to bilo fascinantno, izgledalo je kao dim cigarete. A dim iz kuća šiba ka nebu, kako i ne bi, grejna sezona je odavno počela. Grad je utonuo u neko sivilo i uspavanost. Osim visokih sivih zgrada koje svojim poslednjim spratovima doodiruju isto tako sivo nebo, nijedna se druga boja ne raspoznaje.
Posmatram breg niz koji smo se godinama unazad kao mlađi spuštali. Kako su to lepa vremena bila, sad na njih gledam sa nekom setom i sve mi se čini da starim. Ne bismo čekali ni trenutka da se sneg utaba, već kad prođe koji sat od prve pahulje, vadili bismo sanke iz podruma gde bi bile preko godine i hitali ka bregu. Koliko su nas samo majke opominjale da se ne nakvase nogre, da se ne prehladimo, da vodimo računa, a mi bismo se ljutili. Sad mi i to nedostaje. Ni sad ne bismo čekali mnogo, odmah bismo pohitali na sankanja, ali snega, ni za leka.
Sve mi se čini da je svaka sledeća zima sve hladnija i hladnija, a njenih čarolija sve manje i manje.
Ovo je odlicno, mnogo mi je pomoglo, dobila sam pet hvala vam!!!
I meni je mnogo pomoglo dobila sam 5